David Jakovljević: “U Francuskoj branim čast srpskog naroda i gradim mostove između otadžbine i dijaspore”

TV Emisija Stil je ugostila Davida Jakovljevića, predsjednika Saveza Srba
Francuske i predsjednika Udruženja Deca Jasenovca tokom njegovog nedavnog
boravka u Banjaluci.
S velikim zanimanjem razgovor sa Davidom Jakovljevićem za TV emisiju STIL
prenosimo u cjelosti, vjerujući da će njegov uvid inspirisati mnoge da se angažuju i
postanu aktivni činioci promjene u svojim zajednicama.

Razgovarala: Neda Gavrić

David Jakovljević je istaknuta ličnost u srpskoj zajednici u Francuskoj, poznat po
svojoj neumornoj posvećenosti očuvanju kulturnog identiteta i sjećanja na važna
istorijska događanja, posebno vezana za Jasenovac. Kao predsjednik Saveza Srba
Francuske i udruženja Deca Jasenovca, David se zalaže za povezivanje srpske
dijaspore, podsticanje međugeneracijske solidarnosti i jačanje svijesti o naslijeđu
koje nosimo.
U svijetu koji se rapidno mijenja, gdje su mnoge tradicije i kulturne vrijednosti
podložne zaboravu, Davidov rad predstavlja svijetlu tačku nade. Njegove
aktivnosti, ne samo da čuvaju uspomenu na prošlost, već i inspirišu nove
generacije da prepoznaju značaj identiteta i zajedništva. Kroz organizaciju
različitih manifestacija, edukativnih programa i humanitarnih akcija, on ne samo
da promoviše srpsku kulturu, već i stvara platformu za dijalog i razumijevanje
među različitim narodima.

Pored toga, David je i aktivni borac za ljudska prava i pravdu, te se njegovo ime
često može čuti u kontekstu zalaganja za istinu i priznavanje stradanja srpskog
naroda tokom ratova devedesetih godina. Kroz ovaj intervju, otkrićemo više o
njegovoj viziji, motivaciji i planovima za budućnost srpske zajednice u Francuskoj,
ali i šire.

N.G: Na samom početku razgovora, pošto ste prvi put u Banjaluci, voljela bih
da sa nama podijelite svoje utiske. Nekoliko dana ste boravili u našem gradu,
kakav utisak na Vas je ostavila Banja Luka?
JAKOVLJEVIĆ: Došao sam u Banjaluku sa nekim idejama da je taj grad ovakav i
onakav preko prepričavanja, preko medija u Francuskoj, preko opisa drugih ljudi
koji su ovdje bili i mislim da mi je u glavi ostao opis Banjaluke devedesetih
godina, i krajem, poslije tužnog rata koji ste doživjeli. I ostao sam na tome da je
Banjaluka mjesto gde bi, na primjer, nosili srpske oznake svuda , međutim vidio
sam jedan jako moderan grad. Siguran sam da nisam jedini u Francuskoj koji misli
da je Banjaluka ostala na onome što sam sad opisao. Jako sam radostan,
prvenstveno zato što je prelijep grad, crkve su prelijepe, centar , sve je uredno,
ljudi su fantastično dobri. Mi možemo sve pričati za Pariz, jer je Pariz takođe lijep
grad, ali ljudi su drugačiji. Ja, koji sam u potražnji svojih korijena, sam pronašao
ovdje zapravo ono što sam tražio, a to je jednu zdravu djecu, temeljnu, obrazovanu,
nasmijanu. Ljudi su ovdje zaista dobri i prijatni, domaćini. Produžio sam svoj
boravak za još jedan dan jer se jako prijatno osjećam u Banjaluci.
N.G: Pomenuli ste da ste imali prilike kasno noću šetati kroz naš grad i da ste
primjetili kako je Banjaluka siguran grad. Sigurniji u odnosu na mnoge
evropske gradove, da se možete ovdje slobodno kretati u bilo koje doba, kako
ste naveli?
JAKOVLJEVIĆ: Šetao sam kroz jedan dio Banjaluke, malo sam se izgubio po
gradu, ne bih vam znao opisati tačno gdje, ali imate nekoliko kvartova oko Pariza,
gde ne bi u ponoć, kao ja sinoć kada sam se vraćao iz grada, ne bi prošli tako
bezbjedno. Iz razloga što se u tim blokovima u Francuskoj naselilo puno stranaca i
tu su postavili geto. I zakon je evropski jako komplikovalan za rad policije, a u
ostalom to su mješavine naroda i svako živi na njegov način. E sad, treba uklopiti
to sve. Mnogo jednostavnije je uklopiti jedan narod koji je isti, koji isto
funkcioniše, koji ima očigledno istu vjeroispovjest, nego onu atmosferu oko Pariza
koja je postala jako užasna. Da budem konkretan, jedna devojka i jedna žena u
ponoć, tu gdje sam prošao sinoć u vašem gradu, znači zgrade sa parkingom, nema
šanse da bezbjedno prođe u sličnom ambijentu u Parizu i da se vrati kući. Morala
bi taksijem do vrata stana, i još da stane tu, da gleda da li je žena, dejvojka ušla i
da je sve kako treba. I, nažalost, tako je tamo, a na moju veliku radost , nije tako
ovdje.

N.G: Razlog vašeg dolaska u ove krajeve, bilo je obilježavanje 80. godina od
proboja logoraša iz jasenovačkih logora smrti, a neki dan ste bili i u Donjoj
Gradini. To je zapravo bio i glavni razlog Vašeg dolaska?
JAKOVLJEVIĆ: Jeste, prvi razlog je svakako centralna liturgija. U Jasenovcu sam
uvijek u septembru i ispostavilo se da dve godine unazad, kako postoji udruženje
Deca Jasenovca, smo organizovali pomen na 22. april, pred Francuzima, u
javnosti, u Parizu. Ali ove godine Vaskrs je došao na taj datum, 20. April, a 22.
Aprila je padao Vaskršnji utorak, pa nismo mogli to ove godine organizovati. I
onda, naravno, kada sam dobio poziv od manastira Jasenovac da dođem ovdje, i na
liturgiju i na sjećanje, odmah sam prihvatio, jer meni 1800 km za moj narod nije
ništa. I nemojte sad misliti da sam ja u nekim finansijskim kapacitetima, pa da
kažete njemu je lako ima pa može ili ima vremena. Vremena nemam i nisam u
nekim finansijskim kapacitetima, a sredstva našeg udruženja su na minimalacu. Ali
došao sam tim povodom i tog dana sam mogao opet reći HRISTOS VASKRSE i
pomisliti na naše novomučenike Jasenovačke. Bilo je logično da pređem granicu i
da dođem na druga mjesta gdje su stradala tri naroda, najviše Srbi, u Kozarskoj
Dubici, u Drakseniću, Banjaluci…
Ovdje sam upoznao mnogo više istorije, ljudi su mi objasnili, poklonili knjige i sad
sam malo kompletniji po tom pitanju. Dobio sam u međuvremenu zvanični poziv
da budem prisutan u Donjoj Gradini na zvaničnoj komemoraciji. Bio sam u
Donjoj Gradini prije, ali na komemoraciji nisam, i opet sam puno naučio, najviše
od ljudi, jer sam putovao autobusom koji je bio obezbjeđen od strane Republike
Srpske. U autobusu sam imao priliku da razmjenim mišljenja, puno da slušam i da
upoznam jednog divnog čovjeka i da vidim da je on, iako nije imao nekoga ko mu
je stradao u Donjoj Gradini ili u Jasenovcu, bio jako zatečen. Kasnije sam
upoznao jednu djevojčicu od 17 godina koja je pisala neku pjesmu o djeci
Jasenovca i koja je me je oduševila. Evo, vraćam se opet na razliku između djece u
Francuskoj i ovdje. Sa 17 godina ona je pričala sa mnom kao odrasla osoba, i sad,
kad uporedim nivo djece u Francuskoj i nivo djece ovdje, ja sam oduševljen
inteligencijom ovdašnje djece koje sam sretao svaki dan od kada sam došao.
N.G: U neposrednom razgovoru pomenuli ste da ste i kao predsjednik
Udruženja Deca Jasenovca, i kao predsjednik Saveza Srba Francuske,
uspostavili nekoliko značajnih kontakata tokom boravka ovdje?
JAKOVLJEVIĆ: Kao predstavnik dva udruženja, znam koliko je konekcija bitna
ako hoćete da postignete ciljeve, a naši ciljevi su časni. Tako da sam upoznao i
jevrejsku zajednicu, kroz Kulturni jevrejski centar, i zahvalan sam za to direktorici
Ireni Đorđević. Takođe sam upoznao i udruženje logoraša i potomka logoraša, i
jedno udruženje koje pomaže Kosovo i Metohiju, i još neke pojedince koji imaju

želju da nešto rade, da održe srpski duh. I to je naša zajednička tačka, i ja sam jako
ispunjen čovjek Biti predsednik Saveza Srba Francuske je besplatno, ne primam
nikakvu platu za to, to je zaista dobrovoljno. Takođe i kao predsjednik Deca
Jasenovca. Kada vidim da imamo tu zajedničku tačku, a to je da volimo svoj narod,
volimo svoju vjeru, volimo čovječanstvo.
Vjerujem da ne postoji slučajnosti kada govorimo o uspoznavanju i susretu sa
drugim ljudim. To Bog samo spoji ljude. Tako da, gdje god odete, naići ćete na
ljude koje privlačite svojom energijom. Mislim da su oni mene privukli, a i ja njih.
I onda, naravno da smo sklopili trajne ugovore, saradnje, i da sam im, zato što je to
logično, ponudio da konektujemo Republiku Srpsku, i da konektujemo Banjaluku i
druge gradove, da konektujemo sa Francuskom. Evo, ovom prilikom otkriću vam
jedan od planova , a to je da šaljemo francuske penzionere, čak i naše ljude,
penzionere koji žive u tim gradovima, a da Pariski region ili te opštine
sufinansiraju njihov dolazak ovdje, kako bi obišli mjesta stradanja Srpskog naroda,
ali i i Jevrejskog i Romskog. To bi bio Jasenovac, Kozarska Dubica, Draksenić,
Banja Luka i tako do Višegrada. Uz to da upoznaju i naš narod ovdje, jer ne mogu
više da podnesem priče medija, dostupnih medija u Francuskoj, koji moj narod
prljaju već godinama. Od 90-ih godina ga prljaju. Prošle godine su ga proglasili
kao genocidan. Borim se protiv toga, zato što moramo da se sjetimo da smo mi,
srpski narod, častan narod, solunci koji su se borili i oslobodili ovu Evropu.
Ja mislim da ta Evropa nama najviše duguje i uvjeren sam u to. Ali kako to
dokazati? Na najljepši mogući način, kad već nisu u kontaktu sa nama, hajde da
spojimo te ljude i da dođu da vide, i da se oni uvjere sami da smo takav narod,
gostoprimljiv, taj jedan narod koji zna da se našali, da se nasmije i da voli. To su
Srbi, i ja sam jako ponosan što sam Srbin, i to ću braniti do kraja, kroz funkcije
predsjednika Saveza Srba Francuske, kroz funkcije predsjednika Udruženja Deca
Jasenovca, i kao David Jakovljević.
N.G: Kada govorimo o Srbima u Francuskoj, to volite uvijek naglasiti, da mi
tamo nismo nacionalna manjina, nego da imamo jednaka prava kao svi ljudi
koji žive tamo. Kakav je položaj naših ljudi tamo, koliko su integrisani u
društvo?
JAKOVLJEVIĆ: O tome sam razgovarao i nedavno. Kao što znate, u Banjaluci se
održala jedna konferencija organizacija i zajednica Srba u regionu. Nisam bio
pozvan na tu konferenciju jer nismo mi Francuzi, u stvari Srbi iz Francuske, Srbi iz
regiona, što se podrazumijeva oko teritorije bivše Jugoslavije. Imao sam
interesantan razgovor i tu sam upoznat time da oni imaju poslanike u Narodnoj
skupštini tih zemalja, na primjer u Rumuniji, Mađarskoj, Hrvatskoj, koji pričaju u
ime Srba, koji su manjine u tim zemljama, i koji imaju ili nemaju ta neka prava. I

njima je bilo čudno čuti od mene, da mi Srbi u Francuskoj imamo ista prava kao
svaki Francuz. Ali, poputno pred zakonom ista prava. Naravno, zakon se poštuje.
Ne možete vi da dođete u jednu zemlju bez da ste dobili odobrenje za boravak u
toj zemlji. To je kršćenje zakona, to je logično, to važi za bilo koju zemlju, za
Srbiju, Bosnu, za bilo koga. Ali, mi pred zakonom smo isti. Evo ja, koji sam od
oca Srbina, majke Srpkinje, koji nisam odmah dobio Francusko državljanstvo i
dvojni sam državljanin, došao sam do ovih funkcija zato što sam učio u školi, zato
što sam konkurisao, a niko me nije odbio samo zato što sam Srbin.
Svaka treća moja jakna nosi neke srpske oznake, svaka majica ima neku srpsku
oznaku i to se vidi iz aviona. Znači, ja to non-stop stavljam, morao bih možda
malo čak i da umirim to, ali ne mogu, mnogo volim svoj narod, ali to mi nikad nije
bilo sprečavano. I onda, kada sam razgovaralo sa njima o tome, rekao sam da smo
mi Savez Srba Francuske, da to nije nije politička organizacija, to je jedno
udruženje. Udruženje koje postoji od 1912. godine, a koje je bilo ugašeno za
vrijeme Jugoslavije i pretvorilo se u bratstvo i jedinstvo.
Reaktiviralo se 1993. godine, i zvanično su se statuti predali u prefekturi koji zavisi
od Ministarstva unutrašnjih poslova Francuske od 2011. Ja sam četvrti predsjednik.
Mi dobijemo sredstva za projekte za njegovanje kulture, srpskog duha, šta god.
Razumijete, nemamo ništa sa nekom političkom borbom za opstanak Srba u
Francuskoj. Sa srećom ili nažalost, nemamo taj problem.
Ali, tu sam za vas, za sve što mogu da vam doprinesem iz Francuske, jer mi kao
udruženje, iako se ne bavimo politikom, zovemo senatore, poslanike iz Narodne
skupštine da, na primjer, budu sa nama na Vidovdan ili da budu sa nama na Dan
pobjede 11. novembra. Evo, tu svu mrežu koju mi imamo u Francuskoj, nudimo i
Republici Srpskoj i Matici, kako zovemo majku Srbiju, i svim zemljama gdje su
Srbi. Čak i svim drugim narodima nudimo šta god možemo ponuditi, da
podijelimo, ali, nama se ne kuca na vrata. I to je čudna stvar. Postojimo, znaju svi,
ali nas niko ne pita da li možemo doći u pomoć, u to ili to.
Nećemo samo o financijama pričati, ne mogu biti samo neko ko će zatražiti neko
finansiranje, slati financijiranje. Ima drugi način da se sklope ugovori, da se
renoviraju odnosi i sama će ekonomija da se pokrene kroz diplomatski rad. Evo, na
primjer, rad ambasadorke Bojane Kondić-Panić, ambasadorke Bosne i
Hercegovine u Francuskoj, i u Monaku, je odličan.
Njeni kontakti i odnosi su jako kvalitetni, i mi smo kao udruženje tu da to
podržimo. Vaš sugrađanin, režiser Denis Bojić je prikazao film Svjedok,
premijerno u novembru u Parizu. Taj projekat je vodio Savez Srba Francuske i
ambasada Bosne i Hercegovine, kao i predstavnici delegata Republike Srpske u

Briselu. Zajedno smo radili i došli do cilja da su se Francuzi, i štampa i javnost,
upoznali sa stradanjem srpskog naroda u ovom ratu 1991-1995. i sa radom doktora
Zorana Stankovića. I to se sada sad širi i priča po Francuskoj, a to su jako bitne
stvari. Znači, nije samo finansiranje i sufinanciranje bitno, važno je povezati narod
i pričati o nama, pričati i ponavljati. A ne samo ponavljati u smislu nekog kukanja,
da se viktimišemo. Ne trebamo da se viktimišemo. Evo, Novak Đoković, kada je u
Australiji doživio ono što je doživio, on se nije viktimisao, nastupao je onako kako
je trebalo. On je trpio. On je tamo sve izazove istrpio. Tako bi trebali i mi i da
pobjeđujemo na terenu i samo da se borimo. Zato moramo imati disciplinu, svaki
dan, i ako nismo uspjeli tu, nema veze, pokušamo opet. Da nikada ne dignemo
ruke, da dođemo do svojih ciljeva. Nisam političar i prepuštam ekonomistima i
političarima da srede diplomatske odnse i šta god već, ali moramo svi da radimo
kao mravići, da dignemo i konstruišemo tu novu Srbiju ili te srpske teritorije, a ne
u smislu da mi osvajamo nešto, nego jednostavno samo da se ujedinimo. I
ponoviću nešto što sam bio rekao nekim medijama, ja bih da izbacimo svaki logo
sa zastave, da bude trobojka koja je na Zvečanu, naša zastava. I to nije vređanje
Srpske nacionalne zastave, to je samo jedan znak, ta trobojka je dovoljna da
kažemo svi smo Srbi, nema tu razlike između Srba iz Republike Srpske, Srbije,
Srbija je trobojka. Mi smo Srbi i to je to, neću u vjeroispovijesti jer imamo Srbe
drugih vjeroispovesti, ali prepoznaćemo se kroz tu trobojku. U Parizu i u
Francusko, i nakon svih ovih utisaka, neko sam ko zaista vrijedno radi sve ono
čega se dohvati, i kao predsjednik Saveza Srba Francuske i kao predsjednik
Udruženja Deca Jasenovca.
N.G: Šta Vas čeka po povratku u Francusku, kakvi su planovi kada govorimo
o nekim novim projektima?
JAKOVLJEVIĆ: Nastavićemo rad kroz kulturu, nastavićemo ovo što sam sad
opisao, tu konekciju. Ali, sad kad vi i pitate o tome, ja bih volio vama to da
pokažem. Volio bih da Republika Srpska vidi organizaciju Srba u Francuskoj u
potpunosti, u svakom segmentu. Da vidite koliko se taj narod srpski uklopio sa
francuskim svijetom. I zato, pozivam vas i vašu ekipu, da što prije dođete. Onda
bih u skladu sa vašim mogućnostima, nadam se uskoro, da vam prezentujem sva
udruženja koja postoje oko Pariza. To su folklori, kulturna društva, pisci, slikari,
sportisti i uspješni ljudi, kao i diplomatski korpus, ako smijem tako reći. Da imate
razgovor i sa ambasadorkom, da čujete od nje koliko može jedna diaspora da ima
doprinos, i da vidite kakve lijepe crkve imamo, da razgovarate sa vladikom
Justinom o tome kako crkva ujedinjava. Onda bi mijenjali ambijent, otišli bi na
istok da bi upoznali puno Srba iz zapadne Srbije, u Miluzu. Imate klub Nikola
Tesla, folklorni ansambl u Belforu, gdje bi upoznali jedan drugi ambijent Srba i
drugu ekonomiju. I onda bi sišli u Lion da stupite u kontakt sa Ocem Goranom koji

okuplja još jednu zajednicu Srba koji lokalno, ekonomski funkcionišu na drugi
način, i završili bi na Azurnoj obali gdje bih vam predstavio najstarije udruženje
Srba u Nici, i da vidite koliko su se oni uklopili u život Azurne obale ili Nice.
Takođe, u Kanu bi upoznali dva udruženja koja rade razne projekte i završili bi
najverovatnije u Marseju i Vitrolu, gdje bi još upoznali jedno udruženje koje više
pripada Slavonskom udruženju. Tako da bi, možda, sve teritorije Srbije ugledali
kroz sve ove gradove koje sam vam sada opisao. Ja sam čovjek koji voli da radi,
koji zapiše nešto na papiru i ostvari, tako da ovo je ozbiljan jedan poziv koji vam,
evo, pred gledaocima nudim, da nam dođete, da vas ugostimo i da se radujemo da
pokažemo Republici Srpskoj, stanovništvu ovde, i predsjedniku Dodiku kojeg sam
imao priliku već da ugostim tamo i kojeg jako poštujem, da vam pokažemo koje su
to mogućnosti. Kucajte na vrata, vrata su uvijek otvorena, nema ključa. Dođite.
Made in BL: Prije svega bih da vam se zahvalim na ukazanom povjerenju i na
pozivu. Ako je ovo bio zvaničan poziv, sa velikim zadovoljstvom i radošću
odazvaćemo se na taj poziv, a gledaoci TV emisije STIL će imati sigurno , u
neko dogledno vrijeme, priliku da vide ono što smo tamo zabilježili.
JAKOVLJEVIĆ: Veoma se radujem tome.
NG: Takođe. Davide, hvala vam zaista na izdvojenom vremenu, na ovom
razgovoru, bilo mi je zadovoljstvo. Kako smo se i dogovorili ovom prilikom,
vidimo se uskoro.
JAKOVLJEVIĆ: Vidimo se, hvala vam puno Nedo. Hvala cijeloj ekipi. Srdačni
pozdravi Banjaluci i Republici Srpskoj, hvala vam na gostoprimstvu.